Poslije tebe...

Dobrodošli na moj blog

13.09.2013.

August, ti & ja

Opet je sitnica bila dovoljna da oživi sjećanja na naše susrete.Srijeda uveče.Na tv-u se vrti epizoda serije koju smo zajedno gledali, tako ušuškani ispod dekice; ti, u totalno neprirodnom položaju, ležiš ukoso, ja s tvoje desne strane, glave blago okrenute prema tebi.Samo da smo si bliže.Djelujemo potpuno opušteni, a zrak oko nas je nabijen emocijama.Tu se strast miješala sa strahom, nježnost i uzbuđenje se grle prikrivajući odgovornost.A znali smo da je ne možemo izbjeći. U jednom trenutku se naši prsti spajaju i ljuljamo ruke između nas.Ta scena jednostavno treba da se zove bliskost.Naš prvi večerašnji dodir, ako se izuzme poljubac u čelo i rasipanje moje kose po tvom licu, nakon što si mi otvorio vrata i pospano se vratio u krevet.Sviđa mi se da vrhovima prstiju prelazim preko tvog dlana.I to što ti je koža na rukama gruba,ovoj ludači opsjednutoj njegom kože,ne predstavlja nikakav problem.Divan je to kontrast.Moja nježnost i tvoja snaga. Okrećeš se prema meni, nasmijan, sklopljenih očiju.Svoje noge ispreplićeš sa mojim i blago ih stežeš.Kažeš da voliš da me čuvaš, da je bolje to nego da pobjegnem.Ne idem ja, ludice, nigdje.Ne bez tebe.Kao da postoji mjesto na svijetu gdje bih radije bila... Dovoljno je ovo tu. Prigušeno svjetlo, loš američki humor na tv-u, vrući augustovski zrak s blagim primjesama dima cigara, dopola ispijena čaša vode, miris losiona za tijelo i dezodoransa, muškog, iste marke, kazaljke koje su pobijedile ponoć i ti i ja. Osjećam vanzemaljski nježan dodir na desnoj nadlaktici.Nikada neću razumjeti kako je moguće da postoji takva nježnost u tako snažnom muškarcu.Na kojoj planeti se takvi proizvode? I kada bih htjela pokušati, treba mi repriza...što prije.

12.09.2013.

Prokleto nedoStaješ...

Fali mi napad adrenalina, od kojeg se moje tijelo ne brani, pred susret s tobom.Ta vesela panika, koju ne želim da smirim, obuzimala je svaki dio mene, upoznala me s dijelovima tijela za koje nisam znala ni da postoje. I dok obavljam svoj ritual šminkanja, misli su mi u totalnom rasulu; predviđam, planiram, analiziram,a znam da od tog nema ništa.Znam da će na kraju Neko Od Gore mahinalno baciti neki scenario za nas dvoje.Jedino mi oči miruju, prikovane za sat, koji vrišti da već odavno kasnim.Ne plašim se ja, naći ćeš već način da ostaneš budan.Ne bi bio prvi put. I već tada sam znala da ću proklinjati svaki minut koji nisam provela s tobom...A bog mi je svjedok, da sam se ja pitala, da smo na planeti u tim trenucima postojali samo nas dvoje,sada ne bih imala za čim žaliti. Zvonim dva puta u intervalu koji se mjeri stotinkom. Izlaziš sav sanjiv, pogužvan od jastuka i još uvijek savršen i kažeš da nisam trebala zvoniti.Pokušavam da ne tražim prikrivenu bliskost, naviknutost na mene. Osjećam svuda miris tebe.Ne miris parfema, ne miris osvježivača zraka, već prirodni miris tebe.Najljepši miris koji je dotaknuo moje čulo.Želim da ga pohranim u folder najljepših uspomena, koje vječno traju, da ga Nekad Poslije otvorim i vratim se u taj trenutak.Bezbroj puta sam se uhvatila kako duboko udišem zrak, kao da će mi ta slatkasta aroma ostati zaključana u nekom spremniku u plućima.Uzalud...Ostala je samo negdje u podsvijesti, kao neki blijedi obris, kojeg se mutno sjećam...Kako je mozak tako nekompletan?Kako je moguće da ne pohrani takvu stvar? Liježeš pored mene.Kao kakvo tvrdoglavo dijete me otkrivaš i pokrivaš sebe.Pričam ti kako me je mama naučila da ne valja ležati otkriven.Primičeš mi se i pokrivaš oboje.Oboje znamo da nije stvar u pokrivanju.Samo želimo da smo blizu jedno drugom.Znam, jer i ja svoj jastuk jedva primjetno primičem tebi iz istog razloga.Ležimo tako jedno pored drugog i da nije zrak ovako uzburkan emocijama, izgledali bi kao dugogodišnji par.Uzimaš mi ruku, ispreplićemo prste i lijeno ih ljuljamo u zraku. Tvoj prvi dodir večeras. Spontan. Električan. Naš.

02.09.2013.

Te noći sam mu prešutila sebe...

Ne znam kako sam ispratila noć i dočekala jutro.Sve mi je tako mutno, osim tvoj smijeha i pogleda...A plašila sam se noći i samoće.Mrak učini da sve izgleda stvarnije, intenzivnije, življe.Nekako mi je lakše kada znam da si tu, ne pored mene, ali dovoljno blizu.Dovoljno je da s prozora vidim tvoje auto, žurno izađem iz kuće, pažljivo preskočim par stepenika u mraku, provućem se kroz uski prolaz, pozvonim dva puta i ti otvaraš.Pospan, nasmijan... i moj.Sama pomisao na to me učini sretnom.Znam da to mogu učiniti još večeras, ali ne činim.Ko bi znao zbog čega?!Možda je to moja uvrnuta potreba za nenametanjem, potreba da ti preuzmeš inicijativu...I možda će me koštati, ali drugačije ne umijem.I ne želim! A nije noć bila ona koja me zaboljela.Zabolio me pogled kroz prozor dok je još svitalo.Vratio me na trenutke kada smo iz tvoje sobe gledali kroz žalozine, tražeći tragove jutra na nebu.Trebalo je odrediti koliko je sati da slučajno ne naletim na nekog komšiju, vraćajući se kući.Kakav mi osmijeh poklone te sitnice...Samo da možeš da vidiš. Ne želim da se kupam, ne želim da se umijem, ne želim da se češljam, osjećam se bolesno.Želim da ostanem zauvijek takva kakvu si me ti posljednji put vidio, kakvu si me ti dodirivao...Želim da čuvam te dodire na koži, želim da čuvam otisak tvojih usana na svojim.Želim da te sačuvam i na tijelu, kao što te čuvam u mislima. Mada, negdje duboko u sebi znam da ne postoji ta voda, ne postoji sredstvo za tuširanje koje bi moglo isprati tebe s mene.Osjećam kako me struk još uvijek pecka od dodira tvoje čvrste ruke.Mišići na stomaku mi se zgrče svaki put kada pomislim na nježne, a u isti mah strastvene pokrete tvojih prstiju tu na pupku i koji milimetar ispod.A kosa...E tu sam najranjivija.Ne postoji druga ruka koja bi se savršenije uklapala s mojom kosom, koja bi je ljepše, nježnije i čvršće obuhvatila, sklanjala s mog lica i otpetljavala je.Ubijeđena sam da je ta ruka stvorena da mene mazi po glavi, jer se jedino tu u potpunosti uklapa.Ruka stvorena da se igra s pramenovima moje kose...Pa da i odreže pramen, a ja da sjedim nepomično, kad djevojčica pored tebe i čekam da završiš. Fališ mi tu, naslonjen na moja leđa, da osjetim toplinu tvog tijela i na +40. Fali mi da se naslonim na tvoja leđa, koja zaklanjaju pogled od svjetlosti i tražim ti benove. Fališ mi da nešto jedva čujno izgovoriš i da nježno prostenješ. Fali mi da mi se otme dah s usana, kad ne mogu više podnijeti tvoju blizinu. Fališ mi da se smiješ kada mi ukradeš dodir. Fali mi da se smijem tvojim nepovezanim rečenicama. Falš mi da mi ukradeš dekicu sa zebrastim uzorkom i ušuškaš se pored mene. Fali mi da pomaknem jastuk prema tebi, sasvim neprimjetno, da ti budem bliže. Fališ mi da legneš na leđa i privučeš me na svoja čvrsta prsa. Fali mi da tražim ono najudobnije mjesto između tvog vrata i ramena, koje je kalupljeno za moju glavu. Fališ mi da me nježno češkiš po ruci. Fali mi da ti milujem kosu. Fališ mi da me neobjašnjivo nježno ljubiš po vratu. Fali mi da ti ljubim desnu stranu vrata, a lijevu čvrsto čuvam rukom. Fališ mi da me sanjivo pitaš spavam li. Fali mi da ti kažem da me vodiš kući, bez auta. Fališ mi da kažeš kako mi nećeš ništa. Fali mi da ti puštam da prekršiš obećanje. Fališ mi da se igraš s mojim piercinogom, praveći najljepšu melodiju ikad. Fali mi da te mazim po stomaku i osjetim te savršene mišiće. Fališ mi da me čuvaš nogama, da ne pobjegnem. Fali mi osjećaj kada ti kažem da neću nigdje. Fališ mi onakav ti. Fali mi onakva ja. Fali mi da tvoje auto bude prvo što ću vidjeti kada otvorim prozor.Jutros ono nije tu.A u meni se nešto kida, nešto mi nedostaje, a izgleda da je sve na svom mjestu.Samo...onaj bezbrižni, nasmijani i zaljubljeni dio mene nije na mjestu.Otišao je Tamo Negdje Daleko s tobom.Ukrao si ga, a da nisi ni svjesan. Ili možda jesi?! Možda si ga samo ponio sa sobom, da tebi bude lakše.A meni si ostavio priznanje s kojim ne znam šta da radim, koje ne znam kako da protumačim.Ili opet previše analiziram?! Ne treba mi ni priznanje, ni obećanje...Trebaš mi ti...Moj ti...Čovjek kojeg se dio mene nikada neće odreći, ma koliko to bolilo, plašilo i uznemiravalo utrobu.Živjet ću s tim osjećajem, prihvatit ću ga.Dok se ne vratiš...Ponovo...

02.09.2013.

I want you to stay...

Osjećam da su nam minuti odbrojani.Već noćima se tjeram da upijem svaku sekundu provedenu s tobom, da zapečatim svaki dio tebe, svaki tvoj pokret, dodir, svaki tvoj osmijeh da ostanu zauvijek u mom sjećanju.Već noćima liježem s olovkom i post-it papirićima pored jastuka, da u trenucima prije sna zabilježim čak i beznačajne dijelove noći provedene s tobom.Kao da će me sve te sitnice spasiti, kao da su uspomene ikad ikome pomogle.Zapravo, može mi biti samo gore; mogu da proživljavam sve te noći iznova i iznova, da ih čuvam da ne izblijede, mada znam da neće do zadnjeg izdisaja.To je taj moj mazohistički poriv od kojeg godinama ne mogu da uteknem.Ako je to cijene sjećanja na tebe, neka boli, platit ću, uz bakšiš. Gledam te tu pred svim ljudima.Gledam taj savršeni profil i ne mogu da prepoznam mješavinu osjećanja u sebi;praznina zbog onog što slijedi, ispunjenje zbog onog što smo imali i mala doza žaljenja zbog onog što nismo, a mogli smo.Negdje u tom žaljenju je nada.Nada da ćemo sve ovo nastaviti nekad...negdje... Šta nekad i negdje...Najkasnije na proljeće, tog našeg maja i tu u našoj ulici,u najljepšoj ulici na planeti.I da,u njoj najljepša jutra sviću.Ne moraju mi reći, znam sama. Trenutno mrzim Daljinu.Konačno sam saznala gdje je mjesto koje se zove Daleko.Mrzim tu zemlju i mrzim taj jezik i mrzim sve što je vezano za nju.Mrzim taj trenutak kada je neko odlučio da se ti rodiš tamo.Mrzim tvoj život tamo.Mrzim što mi te uzima onda kada je najljepše.Ma koga lažem, uvijek bi mi bilo najljepše kada je u pitanju tvoj odlazak.Želim da si zauvijek tu i zauvijek moj.I baš me briga da li zvučim sebično.Zvučim baš onako kako se osjećam.Kao da sam nekada znala sakriti osjećanja, a i koga briga?! Idemo zajedno uz ulicu.Znam da imam, ako je Vrijeme dobre volje, još svega par minuta.Par minuta za nas.Za oproštaj.Za rastanak.Za ono što već dugo želim.Za ono o čemu već dugo razmišljam. Ruke su ti zauzete.Stojimo jedno naspram drugog i gledamo se.Nježno privlačim svoje tijelo uz tvoje.Ono je isto onakvo kakog se i sjećam; čvrsto i toplo.Osjećam kako se tvoje ruke, mada zauzete, obavijaju oko mene.Želim da zaledim taj trenutak.Da nas probude kada sve bude drugačije,kada ne bude daljine, kada ne bude njega...Uživam u trenutku.Zaboravljam na sve okolo; na vrijeme, na ljude...Podižem ruke prema tvojoj glavi.Spuštam ih na tvoje čelo,na tvoju kosu i konačno vrat.Eh kako volim taj vrat, samo kad bi znao...Kažem ti tiho da se čuvaš, ti se uvijek čuvaš...Željela bih da sam ti rekla da se čuvaš za mene i da ćeš mi faliti, ali nije bilo više riječi, sve se izbrisalo i stalo.Lagano se propinjem na prste, rukama te čuvam oko vrata i dodirujem svojim usnama tvoje.Tako mehke, tople, poznate.Kao da to radim već milioniti put.Čuje samo jednostavno pucketanje usana, i mojih i tvojih.Vjerujem da si zbunjen, ali ja nisam vidjela logičniji slijed događaja, nisam znala ništa ljepše i nisam htjela ništa manje...Za više bih se već dogovorila.


Noviji postovi |

Poslije tebe...
<< 11/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
Voli me i ne voli me.
Pisma bez adrese
Al' postane krotka kad drmne je vodka
Osećanja. O. Sećanja.
in case u didn't know...
jedno smo drugo prodali!
Moj si svemir, dišem kroz tvoje dodire.
Nikad ne reci dvaput
Jedna ljubav, jedna sudbina.
Potraži me.. ♥
Anđeo čuvar.
Obasjaj tamu
Nemir skitnice
Zar je bitan naziv?
S vremena na vrijeme
Pogledom te tražim negdje u daljini (godinama)...
Riječi da se kaže
Today. Tomorrow. Forever. ♥
To the moon and back!
Naziv bloga od maksimalno 50 karaktera.
i čekao bih samo nju, ni jednu drugu...
Pisma mome djetetu
jako je ptica ova putnik postala ♥
A tu na lijevoj strani sve štima,otkad tebe imam.
Papiri moje duse
Bez dlake na jaziku
sa tobom ponovo učim da letim.
She's like a wind!
više...

BROJAČ POSJETA
3127

Powered by Blogger.ba